S redateljem Hrvoem Hribarom u vezi je osam godina, no zajedno su snimili samo jedan film

Foto: Ivan Posavec 

Zagrebačka glumica Marija Škaričić (32) ima mnogo razloga za veselje. Na jednom od najvažnijih svjetskih filmskih festivala, 60. Berlinaleu, sudjeluje s čak dva filma: sa 16-mi­­nut­nim filmom Zvonimira Jurića “Žuti mjesec”, koji će biti prikazan 12. veljače, a druga šetnja crvenim tepihom slijedi 17. veljače, kad će u natjecateljskom programu biti prikazana “Shahada”, film njemačkog redatelja afganistanskog podrijetla Burhana Qurbanija. U tom filmu Marija Škaričić igra jednu od glavnih uloga, Bosanku Lejlu, a riječ je o tri paralelne priče o mladim muslimanima i njihovom odnosu prema životu i vjeri.

Jedini problem koji glumica trenutačno ima je onaj s vremenom: s obzirom na to da upravo snima film Dalibora Matanića “Majka asfalta”, u Berlinu neće moći biti tijekom cijelog festivala, koji traje od 11. do 21. veljače, već će doputovati samo na svoje dvi­je premijere. Velikom uspjehu te rođene Sp­­l­i­ćan­ke, dvostruke dobitnice Srca Sarajeva za najbolju glumicu - u filmovima “Ta divna splitska noć” i “Gospođica” - posebno se veseli njezin d­­­u­go­­­­godišnji dečko, zagrebački redatelj Hrvoje Hri­bar, s kojim uskoro planira snimiti novi film.

Kako ste dobili ulogu u filmu “Shahada”?
- Jednog dana mi je zazvonio mobitel, a kad sam se javila, čula sam sljedeću rečenicu: “Hello, this is Burhan from Afganistan”. Meni je to bilo vr­­lo sim­­pa­tično i gotovo odmah sam pristala na po­­­­­nudu da glumim u njegovom filmu. Burhan me odabrao na­­­kon što je pogledao švicarski film An­­dreje Štake “Gospođica”, u kojem sam, također, glu­mila imigranticu, i to na njemačkom jeziku, od kojeg, zap­ra­vo, znam izgovoriti samo nekoliko ri­­ječi. “Sha­­ha­da” je njegov diplomski film, snimljen s minimalnim budžetom, a ulogu sam prihvatila jer su mi se svidjeli redatelj i scenarij te ideja da provedem mje­sec dana na snimanju u Berlinu.

Kako vam se sviđa Berlin?
- Oduševio me taj grad, koji je pun nesavršenosti, nije ušminkan i ne sakriva svoje mane, pa mi se čini da je čovjeku ondje lakše biti to što jest. Grad privlači sve veći broj umjetnika i neprestano se nešto kreativno događa. Mislim da bih neko vrijeme mogla ondje živjeti. Obožavam sushi, a ondje ima sushi barova na svakom koraku, što mi se posebno sviđa.

Jeste li već odabrali haljinu za crveni tepih na Berlinaleu?
- Ne, još sam u potrazi. Planiram odjenuti nešto lijepo, ali jednostavno. Što se tiče odijevanja, u pos­ljed­nje vrijeme osjećam potrebu za ženstvenijom odjećom, a prije mi je prioritet bila - udobnost. Mo­­žda to ima veze s mojim godinama. Mislim da sam se dugo “furala” na to da sam curica ili neki, re­­­cimo to tako, poludečkić, a sada osjećam da napokon pos­tajem žena. Doduše, i dalje volim jednostavnost. Ne nosim nakit, a šminkam se vrlo rijetko.

U filmu “Majka asfalta” igrate ženu koja zbog lošeg braka napušta supruga i s djetetom odlazi, doslovce, na cestu. Biste li vi imali hrabrosti učiniti to isto?
- Mislim da se nikada ne bih do­vela u situaciju da moram nap­­ra­viti nešto takvo. Sigurna sam da bih iz lošeg braka otišla mnogo pri­je od Mare iz “Majke asfalta”. Ne bih ni završila na cesti jer ima mnogo ljudi kojima bih se mogla obratiti. U prvom redu, tu je moja mama, zatim drugi članovi obitelji, prijateljice... Sretna sam što u životu imam bliske ljude za koje znam da su mi podrška.

Je li osmogodišnji Noa Nikolić, koji glumi vašeg sina u tom filmu, probudio u vama majčinske osjećaje?
- Probudio je moju fascinaciju unutarnjom ljepotom djeteta jer je neposredan, pun energije, jednostavan, zanimljiv i duhovit. Mi odrasli smo se svi nekako uozbiljili i zatvorili, a Noa se ponaša kao da je 24 sa­­­ta dnevno priključen na neki iz­­vor energije.

Jeste li spremni za majčinstvo?
- Ne. Mislim da majčinstvo izi­­skuje apsolutni angažman. Sma­­t­ram da roditelj mora biti potpuno posvećen, imati mnogo strpljenja i emocionalnog prostora za dijete. Ja to u ovom trenutku nisam spremna dati jednom ma­­lom biću i onda mi se čini poštenije da ga ne­­mam, barem zasad. Također, ne sviđa mi se kako ovaj svijet izgleda, niti što se u njemu događa. Poznavajući sebe, znam da bih se pretjerano brinula, a to ne bi bi­­lo dobro ni za dijete ni za mene. S druge strane, imam mnogo toga za dati, ali još nije vrijeme za to.

Vaš dečko, redatelj Hrvoje Hribar, otac je četvero djece iz dviju prethodnih veza - sa scenaristicom Tanjom Kirhmajer i glumicom Jelenom Miholjević. Kakav odnos imate s njegovom djecom?
- Prijateljski. Od samog početka sam imala mnogo razumijevanja i poštovanja prema činjenici da je Hrvoje otac četvero djece. To su sjajni klinci i vrlo su mi dragi. Ja sam netko tko voli njihovog ta­­tu i ži­­­vi s njim, a naša vrata su im uvijek ot­­­vo­­rena. Volim kad dođu, lijepo mi je kad Hrvoje provodi vrijeme s njima i pritom se ne petljam u njihove odnose.

Možete li ga zamisliti kao oca svog djeteta?
- Mogu. Hrvoje je veoma strpljiv i razumije dje­­cu, i pritom ima mnogo topline za njih. Mislim da bi mi on bio dobar izbor.

Razmišljate li o vjenčanju?
- A što ću se vjenčavati? To košta i čisti je formalizam. Mi smo zajedno već osam godina pa mi je potpisivanje tog papira čista besmislica. Poštu­jem ako je nekom to bitno, ali meni nije.

Kristinka Šćavina

Pročitali ste skraćenu verziju teksta. Cijeli tekst pročitajte u tiskanom izdanju Glorije (br. 787) ili se pretplatite na PDF izdanje.

Komentirajte članak na Facebooku