Sin Ivan i kći Hana su moje i Vjekoslavino remek-djelo - kaže glazbenik

Foto: Glorijina arhiva 

Vječiti putnik i glazbeni pustolov Tonči Huljić potkraj rujna privremeno se usidrio u Beogradu, gdje kao član žirija svebalkanskog glazbenog reality showa Operacija trijumf svakodnevno odlučuje o sudbini nadobudnih talenata koji žele postati pjevačke zvijezde. U Beogradu, gdje je odsjeo u apartmanu luksuznog hotela Hyatt, najizvođeniji hrvatski hit-maker proslavio je 29. listopada 47. rođendan, počastivši sebe, suprugu Vjekoslavu te kumove i prijatelje iz Splita odlaskom na koncert grupe Queen. Prije koncerta, za koji kaže da je jedan od najboljih na kojima je bio, Tonči je upoznao Briana Maya (61), doktora astrofizike i legendarnog gitarista grupe Queen, s kojim se nakon koncerta uz crno vino i Madura cigare nastavio družiti u lobiju hotela Hyatt. Mladoliki slavljenik nije mogao ni zamisliti bolji rođendanski dar.

Kad ste počeli pušiti cigare?
- Prije šest godina preko noći sam prestao pušiti jer dodijalo mi je biti ovisnikom o cigaretama. Izdržao sam tri godine bez cigareta sve dok jedne noći nisam sanjao da uvlačim duhanski dim. San se ponovio nakon nekoliko dana i počeo sam ulaziti u krizu. Kad sam osjetio da popušta i zadnja brana, posegnuo sam za cigarom s namjerom da dim samo prevrćem po ustima. Tako sam počeo pućkati cigare. Priznajem, dim mi sada ponekad već dođe i do krajnika, ali nikad ne zapalim više od dvije cigare na dan. Ponekad prođu i četiri dana da ne zapalim niti jednu. Utvaram si da svi koji puše cigare, a pred očima su mi Tito, Castro i Churchill, žive dugo.

Bojite li se starosti i smrti?
- Ne bojim se starosti ili smrti, već strahujem da mi je ostalo premalo vremena za sve ono što sam naumio. Potezima koje vučem u posljednje vrijeme, želim se odužiti Bogu za sve vrijeme koje sam potrošio baveći se raznim kvazibiznisima i trčanjem za parama, što mi je pretvorilo život u industriju umjesto u kreaciju. Kako se bližim pedesetoj, postajem svjestan da svatko od nas ima nekakvu misiju, a moja je - biti glazbeno kreativan.

Zar dosad niste bili kreativni?
- Tijekom 90-ih glazbom sam se bavio na način koji je bio poguban za moju psihu i zdravlje. Vjekoslava i ja izbacivali smo godišnje stotinjak pjesama jer imali smo velik broj izvođača koji su stalno tražili nove materijale. To više ne mogu raditi i zato je odlazak u instrumentalnu glazbu za mene bio životno otkriće. U glazbi sam, zapravo, najviše postigao kao skladatelj instrumentalne glazbe, zahvaljujući kojoj sam se probio daleko izvan granica Hrvatske.

Gdje danas sve slušaju Tončija Huljića?
- Kompozicije što sam ih napisao za grupe Bond i Wilde te za Maksima Mrvicu stalno se izvode na velikim svjetskim sportskim natjecanjima, koriste ih u filmovima i reklamama za svjetske brendove. Potkraj listopada u Južnoj Koreji izišao mi je novi CD, “Waterland”, eksperimentalni materijal koji nisam ni namjeravao objavljivati, ali stavio sam ga na svoju inter netsku stranicu, na kojoj su ga Korejci čuli i toliko im se svidio da su ga odlučili izdati kao album. Preko interneta prodajem i knjigu “Music For Maksim”, notno izdanje glazbe koju sam pisao za Maksima Mrvicu. Svakog dana dobivam tri do četiri narudžbe iz cijelog svijeta. Veoma sam zadovoljan što ta knjiga polako ulazi u glazbene škole jer djeca te kompozicije vole, rado ih uče i izvode na priredbama.

Uskoro će u Velikoj Britaniji izići i knjiga o vama. Kako ste ušli u britansku književnost?
- Ni kriv ni dužan. Britanska pijanistica i književnica Victoria Rose negdje je čula moju skladbu “Child In Paradise”, koja ju je toliko fascinirala da je preko interneta počela “čeprkati po meni”. Mislila je da se bavim samo klasičnom glazbom, no kad je otkrila da imam i neki drugi glazbeni život, to ju je nadahnulo da o meni napiše knjigu: no dijelovi mog života i moja razmišljanja o glazbi samo su podloga za njezinu maštovitu priču.

Kako ste upoznali Victoriju Rose?
- Prvo me prošle jeseni kontaktirala preko interneta, i kad mi je objasnila što hoće, mislio sam da je riječ o skrivenoj kameri ili zlobnom engleskom humoru. No, kako je inzistirala da dođe u Split i da se upoznamo, pristao sam, ali sam na prvi susret za svaki slučaj poveo i Vjekoslavu. Tada smo vidjeli da je to ozbiljna žena s respektabilnom glazbenom i književnom karijerom, iza koje stoje ozbiljni izdavači. Pristao sam na suradnju, iako mi i dalje nije bila jasna svrha te knjige i na što će uopće sličiti. Danas vidim da je to ozbiljno djelo od 200 stranica, s naslovom “Iconoclast Icon”, koje je već u pretprodaji. Tiskat će se oko Božića u 50.000 primjeraka, polovica naklade prodavat će se u britanskim knjižarama, polovica preko Amazona, a iako je još u rukopisu, već je nominirana za neku njihovu književnu nagradu. Victoria je dosad već napisala pet bestselera o glazbi i glazbenicima, a zbog mene je, kako bih mogao čitati gotova poglavlja na hrvatskom, angažirala troje prevoditelja. Kad je bila kod mene u Splitu, svako bi jutro nestajala i šetala po gradu, fotografirala ga jer je shvatila koliko mi je važan i da bez njega ne bih mogao živjeti. Negdje je iskopala gomilu mojih fotografija i poslala ih u Ameriku stripcrtaču koji je, među ostalim, radio i na stripu X-Men. Tako će svako od tridesetak poglavlja knjige biti ilustrirano malim stripom jer sam Victoriji priznao kako sam u mladosti bio toliko zaluđen stripovima da sam ih čak i crtao.

Je li vaša supruga čitala poglavlja Victorijine knjige i kako to komentira?
- I meni i Vjekoslavi bilo je neugodno kad smo to pročitali. Ja sebe doista ne doživljavam tako ozbiljno kako me, možda, doživljavaju drugi, a na tu suradnju sam pristao samo zato jer sam htio saznati što to netko vidi u meni, a ja sam ne vidim. Moja ozbiljna primjedba na knjigu jest da sam ja tu odviše idealiziran i zato bih volio da nikad ne bude objavljena u Hrvatskoj. No, u konačnici to nije biografija nego beletristika, a jedino što je potpuno moje je uvodni intervju.

Kako je izgledala vaša suradnja?
- Na skijanju sam 15 dana odgovarao na Victorijinih osamdesetak pitanja, po kojima se vidjelo da ih je sročio netko tko je duboko u glazbi. U odgovorima se nisam htio praviti pametan, ali ta njezina pitanja otvorila su niz pitanja i meni samom, pa sam se dosta raspisao. Victoria me, zapravo, potaknula da se nakon 30 godina karijere počnem preispitivati i da shvatim kako je vrijeme da se prestanem testirati na raznim neglazbenim područjima. Sve oko ove knjige je kao neki znak s neba, kao da mi je netko poslao tu ženu kako bi me uvjerio koliko zaista vrijedim i kako bi me natjerao da se vratim glazbi. To je u osnovi razlog zašto sam počeo izlaziti iz svih drugih poslova, osim onih koji su izravno vezani za moj kreativni rad. Zapravo sam na svojevrsnoj prekretnici i mnogo mi je jasnije što trebam činiti u budućnosti.

Nakon pet godina suradnje razišli ste se s Romanom Majetićem i produkcijskom kućom AVA, a u jednom trenutku izgledalo je da ćete zbog toga završiti i na sudu. Kako se to dogodilo?
- U takvim trenucima uvijek postoji faza povišenih emocija, ali to više nije bitno. Našli smo kompromisno rješenje, s kojim smo obojica zadovoljni. Stvorili smo uvjete za neku buduću suradnju na potpuno novim osnovama. Nisu isključene koprodukcije između mene i AVA-e, ali isto tako želim surađivati i s ostalim televizijskim produkcijama u regiji. Jedna od takvih suradnji je i Operacija trijumf, spoj televizije i glazbe, što je za mene idealna kombinacija.

Koliko je bilo istine u spekulacijama da ste bili jedan od potencijalnih kupaca imovine Vladimira Zagorca?
- Bio sam jedan od ljudi kojima je bilo ponuđeno da otkupi Zagorčeve nekretnine, ali za to nisam pokazao interes jer niti postoji banka koja bi pod ovakvim okolnostima davala tolike pare, niti sam ikad dobio konkretne informacije što se prodaje i jesu li to zakonski čisti poslovi. Ne znam kome su sve te nekretnine bile nuđene, ali meni je to bio vruć krumpir kojeg se nisam želio prihvatiti.

Je li točno da je nakon ubojstva Ivane Hodak policija i vas ispitivala?
- Ja sam prijatelj s Hodakovima i dan nakon što se to dogodilo, iz Beograda sam došao u Zagreb i samoinicijativno se javio policiji neka pitaju što god ih zanima. Odgovorio sam na cijeli niz pitanja, ostavio brojeve telefona i rekao da sam im na raspolaganju ako bilo kako mogu pomoći u istrazi.

Javnost vas doživljava kao bogatog čovjeka. Jeste li zaista bogati?
- Živim solidno, ali nisam nikakav milijunaš koji bi mogao kupovati Zagorčevu imovinu. Potpuno neopravdano prikazuju me kao bogatuna koji živi kao u sapunici. Zarađujem više od prosječnog Hrvata, ali daleko manje nego što mi pripisuju. Da ovoga trenutka prestanem raditi, mogao bih još dvije godine živjeti onako osrednje. Sva moja autorska prava u Hrvatskoj godišnje mi donose oko 600.000 kuna s PDV-om. Autorska prava iz inozemstva su nešto izdašnija, ali nisu tako redovita. Uglavnom, mogao bih živjeti od tantijema, ali ne pada mi na pamet da prestanem raditi jer mislim da mi je karijera još u uzlaznoj putanji.

Što je to u vašoj glazbi što dopire do toliko mnogo ljudi?
- U prvom redu jednostavnost i blago koketiranje s mediteranskim etnom. Tajna je u tome da se pjesme lako pamte, da su uhu ugodne te da ne opterećuju i ne tjeraju na neku veliku filozofiju. Gla zba je meni uvijek bila i ostala način da razveselim ljude.

Imate li kakvih planova s grupom Magazin?
- Dugo smo se prijetili da ćemo održati turneju sa sve četiri pjevačice, Ljiljanom Nikoloskom, Danijelom Martinović, Jelenom Rozgom i Ivanom Kovač, a sada je došlo vrijeme da to zaista učinimo, najvjerojatnije u proljeće iduće godine. Do tada bismo trebali po Hrvatskoj odraditi i turneju s Mišom Kovačem: Magazin i Mišo, tata i kći, kako bismo predstavili dva CD-a koja su izišla u ove dvije godine otkako je Ivana Kovač s nama.

U Beogradu ste započeli i nesvakidašnju suradnju s Goranom Bregovićem. Možete li nam reći nešto više o tome?
- Nakon što sam uspio s grupom Bond i Maksimom Mrvicom, sad bih ja malo gradio vlastitu solo karijeru. Pripremio sam neki materijal, ali nikako ne mogu postići zvuk kakav želim pa sam se zato obratio Goranu. Znamo se 30 godina, poštujemo jedan drugog, obojica smo se dokazali i u svijetu, a sada je došlo vrijeme da probamo napraviti nešto zajedno. Prvo smo se malo sumnjičavo njušili, jer spoj nas dvojice potpuno je neprirodan, ali ovo što smo dosad napravili, obećavajuće je. Polako radimo u Goranovom studiju, srčemo kavice, nabacujemo ideje i dosad smo snimili nekoliko krokija. To su još prapočeci, ali već sada zvuči veoma cool. Nikad nisam radio s takvim glazbenicima kao što su ovi Bregovićevi ultiinstrumentalisti posebnog senzibiliteta. Kad iziđem iz studija, osjećam se produhovljeno. A i što taj Bregović voli svirati, to je čudo jedno, kao da mu je zadnje.

U čemu je razlika između vas i Gorana Bregovića?
- On je, oslanjajući se na trube i Rome, postao predvodnik novog svjetskog glazbenog smjera, njegova glazba emitira jake emocije i karakteristika mu je da “sabotira” melodiju, minimalizam u zvuku koji daje pamtljive kratke fraze. Ja sam, pak, u glazbi kičastiji, melodiozniji, igram na druge efekte, trpam mnogo više instrumenata, idem u širinu. No ovo što sada radimo, to nisam ni ja niti on, ali zvuči vrlo lijepo. Ta će glazba biti nešto potpuno novo u mom opusu i nadam se da ću s tim moći krenuti na svjetsku turneju. Razmišljamo da napravimo minibend u kojem bih ja svirao klavir, a on mandolinu, kako bismo na koncertima pratili pjevačice koje će izvoditi tu moju glazbu. Sve to izgleda dosta opaljeno, ali mislim da će rezultat biti odličan. No, do toga je još dug put. Ako Brega i ja dobro zapnemo, projekt bi mogao biti gotov do kraja iduće godine.

Dobivate li kakve ponude za snimanje filmske glazbe?
- U zadnje vrijeme ne, ali sam prije dva mjeseca umalo postao koproducent holivudskog filma “Three Stories About Joan”, prvog što ga režira Bruce Willis. Taj mi je posao predložio Slobodan Petrović, biznismen koji živi u Španjolskoj i dosta ulaže u industriju zabave. Ideja je bila da od jedne španjolske banke dignemo kredit kojim bismo sufinancirali taj film, svojevrsni nastavak “Šestog čula”, u kojem su iz usluge Willisu trebali glumiti Julia Roberts, Natalie Portman i Owen Wilson. Mi, investitori, kasnije bismo se naplatili od prodaje filma distributerima. Posavjetovao sam se s Brankom Lustigom i shvatio da investicija nije pretjerano velika i da je prilično sigurna. Bila je to jedinstvena prilika da baš holivudski uđem u filmsku industriju, ali tri dana prije realizacije kredita Julia Roberts je zbog drugih obveza otkazala snimanje, a kad je banka to čula, nama su otkazali kredit.

Jeste li u Operaciji trijumf strogi prema natjecateljima?
- Mislim da sam realan. Kako se stvari razvijaju, moje kolegice u žiriju, Marina Tucaković i Ismeta Krvavac, postaju strože i direktnije od mene. Činjenica je da pokušavamo te mlade ljude što više poštedjeti surove istine da je u show businessu takozvani X-faktor, ono čime zračiš, važniji od pjevačkog talenta. Najveće svjetske zvijezde nisu i najbolji svjetski pjevači.

Kako živite u Beogradu?
- Ne idem po splavovima i klubovima koji su popularni među zagrebačkom elitom jer izbjegavam sve situacije koje bi me kao javnu osobu mogle kompromitirati. Izlazim uglavnom u restorane: Kalimegdansku terasu, Zaplet, Žabar… Beograd je smrt za liniju jer bilo kakav poslovni dogovor uključuje večeru, pa moram paziti što jedem.

Koja bi vaša pjesma najbolje opisala vaš život?
- Svoj život nisam smatrao dovoljno bitnim da bih ga pretočio u pjesmu. Vodim dinamičan, ispunjen život i trudit ću se da tako ostane do posljednjeg dana. Svoj ću život, možda, opjevati tek kad na red dođe ona zadnja pjesma, a do nje još ima vremena.

Nevio Pintar

Pročitali ste skraćenu verziju teksta. Ako želite saznati više pročitajte tekst u tiskanom izdanju Glorije broj 722 ili se pretplatite na PDF izdanje.

Komentirajte članak na Facebooku